Živimo u vremenu koje sve više prepoznaje važnost inkluzije i podrške osobama s invaliditetom. Inkluzija se definira kao proces uključivanja, omogućavajući osobama s invaliditetom da budu ravnopravni sudionici u raznim aktivnostima, poslovima i sadržajima, bez osjećaja inferiornosti ili neprihvaćenosti.
Udruga Iskra Svjetlosti, koja okuplja osobe s intelektualnim poteškoćama odrasle dobi, sudjelovala je na 11. pastoralno-katehetskom kolokviju pod geslom “Idi pa i ti čini tako” (Lk 10,37). U ovom članku osvrnut ćemo se na važne točke i pravila za život s osobama s invaliditetom koje smo imali prilike čuti u završnoj katehezi nadbiskupa Đure Hranića.
Crkva je poput obitelji u kojoj svatko ima svoje mjesto, poslanje i misiju, ističući kako smo i mi proteklih dana, poput jedne obitelji, dijelili trenutke objedovanja, molitve, razgovora i zajedništva. – nadbiskup Đuro Hranić
Ove smjernice su potvrđene na temelju svih prethodno iznesenih razmišljanja, praćena svjedočanstvima i izjavama predavača i sudionika okruglog stola. Donosimo 5 smjernica za (su)život Crkve s osobama s invaliditetom i njihovim obiteljima.
1. “Djelovati s njima za njih”
Obitelj je pozvana da kao takva djeluje zajedno, što podrazumijeva uključivanje osoba sa invaliditetom u sve aspekte življenja. Njihovi izazovi (problemi) ne bi trebali biti samo njihovi, već se tiču i svih članova zajednice. Propuštanjem sudjelovanja i uključivanja, propuštaju se trenuci shvaćanja i drukčije perspektive života, što dovodi do nemogućnosti razumijevanja i međusobne suradnje. Važno je tako osvjestiti se kako smo pozvani na učenje i djelovanje, koje vodi prema osjećaju pripadnosti i suradnje.
2. “Raskidati barijere srca”
Razbiti barijere kod građevinskog materijala može se činiti jednostavnim u usporedbi s prevladavanjem predrasuda i barijera u našim srcima. Važno je prvi korak u tom procesu osvijestiti naše predrasude i prestati gledati druge kroz prizmu njihove dijagnoze ili vanjskih karakteristika. Potrebno se naučiti poniznosit i spremnost na početne korake koji će nam omogućiti da primamo od drugih onoliko koliko želimo darovati. Ovaj proces zahtijeva otvorenost uma i srca te kontinuirani trud kako bismo postigli dublje razumijevanje i poštovanje različitosti.
3. “Ili svi ili nitko“
Iako se danas sve više koriste razni socijalni modeli djelovanja u radu s osobama s invaliditetom, koji prepoznaje invaliditet kao stanje, a ne bolest, kultura inkluzije još uvijek nije potpuno zaživjela. Osobe s intelektualnim poteškoćama često su isključene iz redovnog života i suočavaju se s brojnim preprekama koje im otežavaju puno sudjelovanje u društvu. Ovaj nedostatak zahtijeva daljnje napore kako bi se osiguralo da svaka osoba, bez obzira na svoje sposobnosti, ima pristup istim prilikama i resursima kao i ostali članovi zajednice. Ovim pravilom stavlja se naglasak na važnost toga da se što više ljudi uključi i podrži inkluzivnu inicijativu kako bi se stvorilo prihvatljivo okruženje za svakoga.
4. “Liturgija je mjesto istine“
Liturgija predstavlja posebno mjesto gdje se osjećaj pripadnosti i inkluzije može lako osjetiti. Budući da je otvorena za svakoga, predstavlja važan segment života u kojem se svakome može pružiti osjećaj pripadnosti i dobrodošlice. Nadbiskup Đuro ističe važnost uloge svećenika u oblikovanju obreda u kojem bi osobe s invaliditetom mogle osjećati kao kod kuće. Cilj je stvoriti iskustvo koje će obogatiti njih i njihove obitelji te potaknuti veću uključenost, kako međusobno, tako i u zajednici. Umjesto da se fokusiramo isključivo na verbalnu komunikaciju, važno je razmišljati o načinima kako otvoriti vrata svim našim osjetilima, jer su ona prostori duhovnog iskustva s Bogom.
5. “Umreženost kao temelj uspjeha“
Nadbiskup Đuro Hranić je zaključio: „Činjenica je, na temelju svega što smo iskusili, da nam mnogo toga nedostaje u pastoralu s osobama s invaliditetom, kao i organiziranih tečajeva koji bi nam pomogli upoznati stručne smjernice ovog područja djelovanja. Potrebno je neprestano učiti. Mnogi vjeroučitelji su prošli cjeloviti smjer na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu i na njih se možemo osloniti. Postoji toliko udruga i mnoge druge osobe koje posvećuju sve svoje vrijeme i snagu radu s osobama s invaliditetom. Možda je umreženost smjer kojim bismo trebali krenuti. Ne smijemo odustati.“
Zaključak:
Na kraju, nadbiskup je izrazio zahvalnost svim predavačima na njihovim inspirativnim životnim pričama i primjerima vjere u najtežim životnim okolnostima, kao i organizatorima i moderatorima kolokvija.
Ovaj kolokvij nije samo pružio platformu za razmjenu ideja i iskustava, već je potaknuo dublju refleksiju o ulozi Crkve i svakog pojedinca u stvaranju inkluzivnog okruženja. Kroz zajednički angažman i suradnju, težimo ostvariti društvo koje poštuje različitosti i pruža jednake mogućnosti za sve. Neka ova rasprava bude početak daljnjeg napretka i promjena koje će omogućiti da svaka osoba, bez obzira na svoje sposobnosti, osjeti da pripada, da je važna i prihvaćena.