Nespretno, lijeno, neprilagođeno ili loše odgojeno. Koliko ste puta čuli razne etikete za dijete koje naizgled nema nikakve poteškoće, ali ipak ‘’nešto tu ne štima’’. Ako vaše dijete ima poteškoća sa usvajanjem novih aktivnosti, pomalo je nespretno, ima ideju što želi napraviti, ali jednostavno ne zna kako – možda ima problem s vještinama praksije.
Dispraksija je još uvijek nepoznanica, kako roditeljima, tako i stručnjacima. Koliko često se pojavljuje i koja je poveznica s drugim stanjima poput autizma ili teškoća učenja, kako je prepoznati i suočiti se? U sljedećim redovima dat ćemo odgovore i pokušati razjasniti razliku između “nespretnog” i dispraktičnog djeteta.
Što je to praksija, a što dispraksija?
Kako bismo razumjeli dispraksiju, potrebno je za početak razjasniti pojam praksije.
Pojednostavljeno; praksija uključuje planiranje što ćemo učiniti i kako ćemo to učiniti.
Tri su sastavnice praksije i one su međusobno povezane:
1. ideacija – stvaranje ideje što želim raditi
2. motoričko planiranje – planiranje akcije (kako da nešto učinim, koji dio tijela pokrenuti)
3. izvedba – provedba planirane ideje
Primjer: da bi dijete moglo baciti i uhvatiti loptu,mora isplanirati pokrete, imati dobru percepciju o tome gdje mu se tijelo nalazi u prostoru, koliko jako baciti loptu da bi je drugo dijete uhvatilo, znati moći koristiti obe ruke odjednom da bi njegovi pokreti bili glatki i još mnogo toga.
Većina aktivnosti koje izvodimo svakodnevno nije automatska, već naučena. Od onih najjednostavnijih sve do složenih kao što su vožnja automobila ili kuhanje ručka- sve smo te radnje morali savladati i naučiti, korak po korak. Iako većinu radnji kroz dan izvodimo automatski, u početku su sve zahtijevale trud i učenje.
Iako se praksija poistovjećuje sa motoričkim planiranjem, ona je složenija i uključuje više različitih funkcija (kognitivne, senzorne, motoričke…)
Dispraksija je naziv za deficit praksije koji se može pojaviti na bilo kojoj od navedenih sastavnica (ideacija, planiranje, izvedba). Ona utječe na finu i grubu motoriku, motoričko planiranje, koordinaciju pokreta.
Iako može utjecati na kognitivne vještine, nije povezana s inteligencijom- ona je kod djece s dispraksijom prosječna ili iznad prosječna.
Tri su tipa dispraksije:
- Oralna dispraksija – dijete ne može ponoviti, odnosno oponašati pokrete jezika na zahtjev iako ih može spontano izvesti.
- Verbalna dispraksija – teško izgovara neke glasove ili riječi.
- Motorička dispraksija – sprječava dijete u pokretanju na određeni način.
Osobe s dispraksijom pokazuju teškoće u razumijevanju informacija koje njihova osjetila primaju, kao i teškoće povezivanja informacija s odgovarajućom aktivnošću.
Kod slučajeva dispraksije naizgled najjednostavnije radnje predstavljaju poteškoće.
Uzrok
Iako se točan uzrok ne zna, smatra se da je neurološki uvjetovana- oštećen je put prijenosa informacija između mozga i stanica. Djeca pokazuju teškoće u razumijevanju informacija koje njihova osjetila primaju, kao i teškoće povezivanja tih istih informacija s odgovarajućom aktivnošću.
Kako u mozgu postoje milijuni moždanih veza, nedostatak u primanju i prenošenju informacija može se dogoditi u bilo kojoj od veza. Kao rezultat toga imamo različite manifestacije dispraksije kod svakog djeteta.
Put prijenosa informacija i stvaranje veza među stanicama u slučaju dispraksije ne funkcionira na odgovarajuć način.
Ideja o staničnim vezama koje ne djeluju kako bi trebale, ključ je za razumijevanje dispraksije.
Neki simptomi dispraksije
Kao što smo već naglasili; skup simptoma različit je od djeteta do djeteta.
Ukoliko vaše dijete ima dispraksiju, primjetit ćete neke od sljedećih znakova (Brookes, 2007):
- poteškoće u motoričkom razvoju: sjedenje, puzanje i hodanje.
- teškoće spavanja i hranjenja
- senzorne teškoće (nerazvijen ili slabo razvijen taktilni osjet, nelagoda prilikom češljanja, šišanja ili rezanja noktiju, proprioceptivne teškoće).
- razdražljivost i loše spavanje
- teškoće prilikom pisanja i crtanja
- teškoće s uspinjanjem/ silaskom na povišenje
- kratkotrajna pažnja
- loše držanje tijela i brzo umaranje
- otežana prostorna orijentacija, spoticanje, kriva procjena udaljenosti i nespretnost.
Česte su teškoće fine motorike, kao:
- Loša grafomotorika (hvat, planiranje korištenja papira, razmak između slova)
- Loša manipulacija predmetima (teško veže vezice, ispadaju mu predmeti iz ruku, teško zakopčava dugmad na odjeći)
Iako inteligencija nije zahvaćena, dispraksija svakako utječe na učenje i socijalizaciju:
- teškoće u praćenju i rješavanju zadataka
- slabo kratkoročno pamćenje
- nerazlikovanje prostornih pojmova – iza, ispred, na.
- poteškoće u praćenju uputa
- manjak organizacijskih vještina
- sporije uče nove igre i njihova pravila
- sniženo samopouzdanje
- nezrelo ponašanje
- teško sklapanje prijateljstava
Dispraksija pogađa oko 10% populacije, a 2% populacije ima teže simptome. 70% populacije zahvaćene dispraksijom su muškarci. (Brookes, 2007).
Kako se dijagnosticira
Još uvijek ne postoji jedinstveni test kojim bi se utvrdilo postojanje dispraksije.
Radni terapeuti, fizioterapeuti, logopedi, psiholozi ili pedijatri primjenom dijagnostičkih testova i promatranjem djeteta mogu utvrditi i dati dijagnozu razvojnog koordinacijskog poremećaja – dispraksije.
Roditelji prvi primjećuju razvojna odstupanja. Možda ne znaju o čemu se radi, ali uočavaju neke neobičnosti kod vlastitog djeteta. Dispraksija se može primijetit već u ranom djetinjstvu.
Učestalost i povezanost s drugim razvojnim teškoćama
Točan broj djece s dispraksijom nije poznat, s obzirom na to da je dijagnoza uspostavljena uglavnom djeci s ozbiljnim poteškoćama u razvoju ili učenju. Velik je broj djece s nejasno definiranim teškoćama koje nazivaju: usporeno ili nespretno.
Ipak, može biti prisutna i uz neke druge teškoće, kao što su disleksija i ADHD. Budući da postoje zajednički simptomi, dijagnostika dispraksije je otežana. Pojavljuje se i kod djece kod kojih je prisutno kašnjenje u jezično- govornom razvoju, teškoće učenja i djece koja su u spektru autizma.
Dispraksija ne nestaje u odrasloj dobi – dijete s vremenom nauči kompenzirati svoje nedostatke, ali ono i u odrasloj dobi teško usvaja nove vještine.
Kome se obratiti za pomoć?
Kako je skup simptoma zaista raznolik, tako je potrebno i više stručnjaka da bi se pomoglo djetetu da postigne svoj puni potencijal.
U intervenciju su svakako uključeni radni i fizioterapeut, logoped, psiholog i edukacijski rehabilitator.
Rana procjena posebno je bitna. Osim što će pomoći djetetu s izazovima s kojima se susreće kod kuće, u vrtiću ili u školi također će se izbjeći etiketiranje djeteta kao lijenog, neposlušnog ili neodgojenog.
Odrastanjem se naučimo kompenzirati aktivnosti koje nam baš i ne idu od ruke.
Dispraksija nije bolest- za nju ne postoji lijek. Razvojem terapijskih pristupa nastoji se pomoći pojedincima s ovom teškoćom, ali mnogi ostaju neprepoznati.
Dispraksija kao teškoća nadilazi motoričke poteškoće, poteškoće u govoru i jeziku ili teškoće pisanja. Utječe i na komunikaciju, socijalizaciju i emocionalni razvoj djece. Upravo su to područja u kojima se djeca, ali i odrasli s dispraksijom, suočavaju s najvećim izazovima.
