Je li prvo što poželite napraviti ujutro, pogledati u svoj telefon i provjeriti što se događalo ili dogodilo dok ste spavali? Razmišljate li o svojem telefonu koji je u torbi, džepu dok s nekim razgovarate na piću, druženju ili zabavi? Kako se osjećate kad slučajno zaboravite ponijeti mobitel sa sobom i ne možete doći do njega nekoliko sati? Mislite li da nešto propuštate ako niste pogledati novosti barem jednom tijekom dana?
Ako su vam ova pitanja stvorila blagi osjećaj anksioznosti ili uznemirila, možda patite od suvremene “bolesti” Nomofobije. U prijevodu, strah od gubitka/nedostatka telefona.
Iako, na prvu može zvučati duhovito i mislimo da se radi o nekom drugom, istraživanja su pokazala kako upravo od ovog poremećaja pati više od 60% čovječanstva, a strah od propuštenog (SOP), posljedicom koju isti izaziva, većina osoba koja koristi neku od društvenih mreža, oblika komunikacije (viber, whatsapp, messenger…).
Redovitim izlaganjem novostima, brzim tempom življenja, naglim prebacivanjem fizičkog na virtualno “kretanje” u koje spadaju internet kupovine, prelistavanje (scrollanje) novina i novosti, sve veći broj dostupnih, korisnih i prilagođenih aplikacija, sve do virtualnog novčanika (kartice)… također smo izloženi i stvaranjem ovisnosti o ekranima.
Kako se može stvoriti ovisnost o ekranu?
Iako se može činiti kao vrlo zahtjevnom i teškom radnjom, zapravo se ista svodi isključivo na način na koji je kreirana bilo koja platforma ili aplikacija koju koristimo. Uzmimo za primjer neku društvenu mrežu u kojoj se upravo može pokazati kako ona može biti zaslužna za stvaranje osjećaja propuštanja, promjene raspoloženja ili ovisnosti. Facebook ili Instagram imaju (naizgled) vrlo jednostavan sistem pregledavanja novosti koji popularno nazivamo – skrolanjem. Prelaženjem kažiprsta ili palca preko ekrana listaju se novosti, a naglim pokretom u obrnutom smjeru postiže se osvježavanje ekrana koje servira nove, drukčije obavijesti i gotovo nikad ne znamo hoće li se nešto pojaviti ili ne.
Svakim pokretom, odnosno, upotrebom ekrana, pokreće se ciklus zadovoljstva/nagrađivanja u mozgu, kao kod upotrebe droge, šećera ili nekog drugog opijata u tijelu. Oslobađa se dopamin, hormon odgovoran za stvaranje navika koji u kombinaciji se ekranima, dovodi do neprestane želje za nagradama, koje nažalost, ne traju dugo. Iako nam je ova tema svima poznata, kao da joj se ne pridaje dovoljno pažnje, a u tome nam nimalo ne pomažu oni koji takve platforme kreiraju. Dapače, mnoge tehnološke kompanije, koje su zadužene za proizvodnju istih, objašnjavaju se kako se prilagođavanjem algoritma, olakšava korištenje interneta, a zapravo sve s ciljem povećanja korisničkog angažmana.
Stručnjaci ovu radnju, pojavu, osjećaj, uspoređuju s efektom slot mašina za kockanje koje imaju sličan sistem. Svaki put kad pritisnemo neko dugme, uzrokujemo pokretanje, odnosno, zaustavljanje voćkica, slova, knjiga… koje nas mogu dovesti do novčanog dobitka, odnosno, gubitka. Upravo tako, scrollanje utječe na naš mozak i potiče nas da redovito, nekoliko puta u danu, a često i besciljno listamo novosti i istražujemo što smo propustili.
Lajkanje, komentari, objavljivanje fotografija… stvaraju sitne podražaje koji utječu na naše raspoloženje (najčešće pozitivno) i tako izazivaju prividne osjećaje sreće i zadovoljstva, a pritom i ovisnost o nastajanju istih svakodnevno.
Htjeli mi to priznati ili ne, teško nam je opustiti se onda kad nemamo telefon pri ruci i ne možemo u bilo kojem trenutku pregledati novosti, odnosno, što smo propustili u tih nekoliko minuta ili sati koje nismo bili ažurni. Također, količina pozitivnih podražaja, također može utjecati na naše raspoloženje i možda ponašanje. Priznajmo, tko bi bez ikakvog nezadovoljstva prihvatio da baš nitko nije kliknuo palac gore na neku objavu. Štoviše, mnogo je onih koji već nakon nekoliko trenutaka brišu objavljeni sadržaj jer im se čini da nije dovoljno dobar, zanimljiv ili da nije pravo vrijeme za objavu.
Koji su efekti / utjecaji Nomofobije?
Osim upotrebe ekrana, nomofobija može biti uzrokovana i strahom od propuštanja nekog događaja ili novosti (glasina, obiteljska ili društvena obavijest). Osim neobjašnjivog straha i nervoze koja može biti popraćena anksioznošću, nesigurnošću ili zbunjenošću, moguće je i razviti potpuno suprotan pristup “liječenju” ove “bolesti” modernog doba. Tako se moguće pokušati prilagoditi istom, što može dovesti do preopterećenja, odnosno, burnouta. Netko tko ne želi apsolutno ništa propustiti, vrlo brzo se može naći u nezgodnom položaju iz kojeg se nije tako jednostavno izvući.
Sve zajedno može utjecati na društveni i socijalni život pojedinca, stvoriti nerealne slike ili očekivanja od sebe i drugih, također stvoriti iskrivljenu percepciju o svijetu, realnosti i svakodnevici. Zato se dobro redovito podsjećati kako upravo virtualni svijet nije realan i da je često prikazano nešto onako kako u stvarnosti nije. Također je dobro pratiti vlastite navike i ponašanja i pokušati otkriti na vrijeme koliko nam ekrani oduzimaju vremena u danu i jesmo li razvili SOP (strah od propuštanja).
Kako se (iz)boriti protiv Nomofobije?
Moramo priznati kako nam napredak tehnologije i mnogi noviteti upravo povezani s ekranima ne idu u prilog i gotovo onemogućavaju smanjivanje upotrebe zaslona, ipak postoje mnoga načela i postupci koji nas mogu podsjećati ili osvještavati o tome koliko vremena provodimo za laptopom, računalom, telefonom ili drugim zaslonima (tablet, tv). Samokontrola, kao i u mnogim drugim navikama, najbolji je lijek u borbi protiv ovog sitnog neprijatelja.
- Tako se preporučuje uvesti ograničenja upotrebe nekih aplikacija. Iako se ovu opciju vrlo lako može isključivati i uključivati, može barem “pokušati” djelovati kao podsjetnik.
- Raspored upotrebe aplikacija također je koristan alat i omogućava korisniku maksimalno korištenje vremena i svrhu. Na primjer, možemo staviti u raspored obavezu odgovaranja na poruke u 14:00 i tako svaki dan u isto vrijeme pregledavati i reagirati na poruke, ali tako da je to vrijeme posvećeno isključivo toj radnji i da ista prestaje u 15:00. Na ovaj način smanjuje se broj ulazaka u obavijesti i prekidanje radnji u tijeku.
- Gašenje svih obavijesti. Znamo, zvuči nemoguće i pomalo zastrašujuće, ali vrlo brzo postanemo svjesni uznemiravanja koje stvaraju tonovi i notifikacije. Također, svaka obavijest u nama budi želju da prekinemo ono što radimo i posvetimo se tom djeliću sreće koji nam ista stvara. Gašenjem tonova, nećemo svako nekoliko trenutaka proživljavati nove impulse uzrokovane novim mailom koji je najčešće newsletter, lajkom na objavu ili šaljivim meme-om koji nam šalju prijatelji. Mnogi poduzetnici imaju razvijene ove navike i opisuju kako upravo na ovaj način uspijevaju na vrijeme ispunjavati i završavati radnje i projekte, a na kraju dana se posvetiti uživanju.
Iako na prvu, može djelovati kako se radi o bezazlenoj navici koju mislimo da je lako riješiti, sve više postajemo svjedoci kako mnogi ne mogu obaviti neke jednostavne radnje bez da je uz njih i njihov mobilni uređaj. Tako se za stolom uvijek može pronaći nekoliko uređaja, mnogi isti postavljaju na stolove u kafićima, nose sa sobom na wc ili je uz njih dok čitaju knjigu, čak i dok borave u prirodi. Sve to može ukazivati na probleme s nomobofijom i savjetuje se ispitati se je li moguće oduprijeti se toj napasti.
Ukoliko ste jedan/na od njih, ne trebate strahovati od širenja “bolesti” ili nekih groznih simptoma, ipak prihvaćanje i priznanje da pripadate ovoj skupini prvi je korak u rješavanju. Vježbajte odricanje od telefona na nekoliko minuta ili sati dnevno, prihvatite da ne možete utjecati na mnoge faktore i događanja i da strah od propuštenog može uzrokovati nezadovoljstvo i nemir, dok na većinu događaja, vijesti ili situacija i ne možemo utjecati ili biti prisutni. Upravo tako možemo ponovno spoznati ljepotu svijeta oko nas koji gledamo vlastitim očima.