Sigurno ste se našli u situaciji u kojoj ne uspijevate dobro objasniti neku misao, ideju, prenijeti poruku ili opisati trenutno raspoloženje. Vjerojatno ste osjetili uznemirenost zbog nerazumijevanja i poželjeli odustati. Koliko je takvih situacija bilo u našem životu koje su direktno utjecale na našu osobnost i pretvorile nas u povučene, nesigurne ili pak otvorene i sigurne osobe pune samopouzdanja?
Udruga Iskra Svjetlosti ove godine u svoj redovan program radionica uvela je i dramsku grupu koju povezujemo s glumom, predstavom, igrokazom. Čemu sve to i koje su benefiti glume, donosi nam u ovom članku umirovljena učiteljica Željana Lažeta koja je svoj život posvetila djeci, između ostalog i dramskoj sekciji.
Na početku, što je drama? Igra, vježba ili tehnika… ili sve navedeno?
Dramska igra zanimljiva je i jednostavna tjelesna i intelektualna aktivnost. Ovisno o motivaciji i raspoloženju sudionika, zna se ponekad pretvoriti i u malo natjecanje. Igra je zamišljena kao organizirani skup sastavljen od raznih aktivnosti poput vježbi za poboljšanje komunikacijskih vještina, razvoj opažanja i pamćenja, poticanje mašte, pokreta, povjerenja i sličnih.
Dramska vježba uključuje igranje uloga. Određena radnja ponavlja se radi uvježbavanja neke vještine (dramske vježbe sa zamišljenim predmetima ili prostorom ili pak suigračem, pantomimske vježbe, vježbe osjeta, vježbe emocija, vježbe ulaska u ulogu…).
Dramska tehnika dalje, složena je aktivnost koja se sastoji od više jednostavnih dramskih postupaka (vođena fantazijom, dogovaranje prostora, kostimiranje, zvučne slike, pisanje i crtanje, davanje naslova, vruća stolica…).
Upravo su dramske igre i vježbe podloga za stvaranje novih iskustava kroz koja djeca jačaju svoje perceptivne i komunikacijske vještine. Kroz igru će imati doticaj sa stvarnim situacijama koje možda još nisu susreli te samim tim širiti spoznaju.
Vratimo se malo u prošlost…
Učiteljica sam u mirovini. Moj dugogodišnji pedagoški rad bio je ispunjen poučavanjem djece, učenjem od djece, istraživanjem njihovog svijeta i pronalaženja skrivenih dijelova njihove osobnosti. Jer, složit ćemo se, dobro poznavanje osobe preduvjet je za uspješno poučavanje.
Dijete je jedna, sitna riznica mašte zaključana u srcu i duši malog čovjeka. Ono upija stvarnost oko sebe, više ili manje razumije što se oko njega događa, želi se aktivno uključiti, ali ne zna kako. Promatrajte malo dijete koje vam pokušava izreći svoj osjećaj, želju ili poruku, a nedostaje mu riječi kako bi to uspješno ostvarilo. Prvi pokušaj, drugi pokušaj….Zbunjeno gledate i trudite se odgonetnuti. Ne uspijevate. Dijete ljutito pokušava povišenom intonacijom opet i opet ponoviti svoju misao i na kraju može osjetiti olakšanje jer ste, napokon iz tko zna kojeg puta, pogodili ili razočaranje jer niste. Naravno, razočaravajuća iskustva s druge strane, nakon nekog vremena vode u odustajanje ili ravnodušnost, a vi propuštate jedinstvenu priliku da „rastete“ zajedno s djetetom.
Kako dijete raste takva će pozitivna ili negativna iskustva znatno utjecati na njegovu osobnost čineći ga manje ili više osjetljivim na vanjske podražaje.
Zašto drama u školi i zašto da?
Upravo radeći u školi imala sam priliku vidjeti kako se „mali čovjek“ polako pretvara u „velikog čovjeka“. Otkrivala sam različite metode kojima sam pokušavala doprijeti do svakog djeteta jer svako dijete je, kao i uostalom svaki čovjek, jedinstvena osoba koja traži individualni pristup.
Moji prvi pokušaji uvođenja dramske igre u razredu bili su rad s lutkom. Zanimljivo je uočiti preobrazbu djeteta kad uzme u ruku lutku i govori kroz nju. Kao da ta lutka oslobađa njegovu maštu. Djetetu se čini da s lutkom može sve izreći pa čak i one misli, ideje i osjećaje koji ga obuzimaju, a koje možda nikada samostalno ne bi izreklo. Polako sam uvodila različite „dramske situacije“ (svađa prijatelja na velikom odmoru, bolestan prijatelj kod kuće, traženje pomoći pri pisanju domaće zadaće, strah od loše ocjene iz pisane zadaće, sportsko natjecanje…) i stavljala „lutku“ (kasnije može biti izmišljeni lik kojeg dijete glumi) u tu situaciju. Nevjerojatno je koliko sam dobila informacija o tome kako se ta lutka ili lik osjeća u tim izmišljenim, a stvarnim situacijama.
Da sam povela uobičajeni razgovor između djece o događanjima na velikom odmoru dobila bih samo osnovne, subjektivne informacije lišene svake osjećajnosti.
Sama informacija mi nije dostatna kako bih djetetu pomogla da nadvlada neke svoje strahove ili nesigurnosti, a ne daje mi ni mogućnost otkrivanja, za dijete još ne jasnih i neotkrivenih, talenata. Nakon lutke počela sam primjenjivati i različite druge dramske igre, vježbe i tehnike. Uočila sam kako djeca pokazuju veću zainteresiranost za sudjelovanje u igrama i vježbama. Njihova pozornost je znatna, a sposobnost pamćenja novih informacija bolja, jer uopće ne shvaćaju da, igrajući se, uče.
Što mi dobro može donijeti drama?
Ponekad nova životna situacija stvara osjećaj straha i nesigurnosti, a aktivno sudjelovanje u dramskim vježbama daje mogućnost ponavljanja i vježbanja socijalnih vještina do visoke razine usvojenosti koje će kasnije u stvarnom životu biti i lakše primjenjive. Ujedno, sudjelovanje u igrama pomaže u izražavanju i razvoju vlastitih osjećaja, afiniteta, izražajnih vještina, motoričkih sposobnosti i govoru tijela. Djeca spontano postaju odgovornija, sigurnija u sebe, uče međusobno surađivati, kontrolirati emocije i pozitivno utjecati jedni na druge.
Ne smijemo zanemariti i zabavan dio provedbe vježbi i igara. Sama riječ „igra“ izaziva osjećaj sreće, radosti i stvara pozitivno i motivirajuće ozračje neophodno za uspješan rad. Upravo „igranje„ omogućuje djeci nesputano i slobodno izražavanje bez srama i straha. Neopterećeni tim osjećajima znatno hrabrije „izlaze“ iz svoje iskustvene zone spremni na otkrivanje novih spoznaja, kako o sebi tako i o stvarnosti oko sebe.
Igre i vježbe imaju određena pravila za provedbu s kojima se djeca upoznaju i kojih se moraju pridržavati. Da bi se postigao uspjeh dijete se nikad ne izlaže pretjeranom pritisku i smetnjama, prilazi mu se na specifičan, njemu prikladan, način kojim će se postići njegova maksimalna angažiranost. Svaka aktivnost ima jednostavnije komponente tako da svatko može u njima sudjelovati. Potrebno je osvijestiti da su svi ravnopravni i jednako važni, svaki od njih izazvanu situaciju čini neponovljivom i jedinstvenom. Samim tim jača se samopouzdanje i stječe se međusobno povjerenje. Postaju slobodniji, opušteniji jer u takvim okolnostima okružje doživljavaju kao sigurno.
Ponekad tijekom vježbi uoče da se ne snalaze najbolje u dodijeljenoj ulozi te postaju svjesniji nekih svojih ograničenja, osjećaju se neuspješni, ali to nužno nije loše. Ta spoznaja prisiljava ih na otkrivanje njihovih, još neotkrivenih, sposobnosti. Svjesnije prihvaćaju različitosti. Shvaćaju da ne moraju biti uspješni u svemu, neopterećeno prihvaćaju svoje limite i idu dalje.
Ono što je najteže jest otvaranje „vrata mašti“. Stvaranjem igrokaza, upoznavanjem različitih uloga, životnih situacija, dramskih zapleta i raspleta djeca nesvjesno šire svoj spoznajni obzor. Potiče ih se na usredotočeno i aktivno slušanje, razmišljanje, iznalaženje različitih rješenja. Sve im to pomaže da budu otvoreniji za promjene, da budu spremni na novi životni iskorak.
Trebam li svoje dijete upisati na dramsku sekciju?
Ne moram napominjati da je sve ovo gore navedeno itekako dobar razlog da dramske metode primjenimo i u našoj zajednici, školama ili druženjima. Naravno, uvježbavajući raznovrsne igrokaze sudionici će razvijati pamćenje i stjecati vještine javnog nastupa. Ponekad je lijepo izaći iz ovog svijeta i biti netko drugi, zabavno je i opuštajuće. Sama prezentacija svoga rada u javnosti izaziva neopisivo zadovoljstvo i čini sve nas ponosnima i spremnima na nove izazove.
Pa krenite s nama na taj put i pratite naš rad.