Na koji način funkcionira sustav, kako volontirati i koje su najčešće predrasude o djeci iz domova? Saznali smo u razgovoru s mladićem koji već nekoliko godina aktivno radi na tom polju, otkrili što bi promijenio ili moglo biti bolje.
U Hrvatskoj se trenutno nalazi više od 4000 djece smještenih u domovima i udomiteljskim obiteljima. Brojka se tako udvostručila u posljednjih 5 godina. Polovica, nalazi se u domu, a ostali kod udomitelja. Napuštanje se opisuje kao praksa odbacivanja ili odustajanje od interesa da se uspostavi veza s vlastitim djetetom. Za to postoji više načina. Bilo da se radi o kršenju zakona o djeci (jedan ili oba skrbnika gube roditeljska prava), odluci zbog siromaštva ili nestabilne situacije (materijalno, psihički…), sve do zanemarivanja i emocionalne nebrige o djetetu. Iz toga možemo zaključiti da se ne radi nužno o djeci koja su u domu, već i onima koji nisu primili adekvatnu skrb u za to predviđeno vrijeme.
Djeca iz domova trebaju uzore, a ne materijalne stvari i poklone.
Razgovarali smo i upoznali Antu Grčića, svestranog mladića, koji je neko vrijeme radio u domu za djecu u Splitu. Po struci pedagog, asistent na Filozofskom fakultetu, s trenutnim zaposlenjem u Caritasu. Dok u slobodno vrijeme kreira pitanja za aktualnu i zanimljivu “pub kviz” scenu, tijekom godina rada s djecom, stekao je veliko iskustvo, koje nam je kroz razgovor opisao i podijelio, te pomogao u boljem shvaćanju “problematike” djece iz domova, ali i razbio predrasude, krive predodžbe i otvorio neke nove poglede na cjelokupnu situaciju. Svojom karizmom i talentom, s mnogima od njih, uspješno i svakodnevno provodi vrijeme, radi, djeluje, a svijet čini nekim ljepšim mjestom za življenje.
Što smo zaključili iz razgovora i kakvu smo, novu i nadamo se jasniju i bolju sliku i mišljenje uspjeli steći, prenosimo u nastavku.
Kako volontirati i sudjelovati u radu s djecom iz domova?
Izgradnja volonterskog iskustva započinje javljanjem ustanovi i razgovorom s odgojiteljima i stručnim kadrom. Upoznaje se s programom, sistemom rada, ali i stvara prva veza s djecom. Istovremeno, takvim pristupom pokušavaju se zaštiti prava, djece, ustanove, ali i samog volontera. Sve je to potrebno da bi se na ispravan način započelo s radom, te stvorila dobra podloga. Iz razgovora sa stručnjacima dobije se uvid u situaciju, upoznaje s načinima rada i pravilima doma. Potrebno je zatim potpisati volonterski ugovor, kojim se sporazumno pokušava spriječiti svaka neželjena situacija. Na primjer: volonter vozi u osobnom automobilu dijete i bude zaustavljen/a od policije (redovna kontrola). U tom slučaju ugovor opravdava prijevoz i prisustvo djeteta i druge slične situacije.
Više o volontiranju u sljedećem članku.
Što se savjetuje osobama koje žele volontirati?
Kad se govori o djeci iz domova, često nažalost, prevladava sjeta ili osjećaj žaljenja. Tako se bez obzira ne sve kvalitete, životne situacije ili karakteristike djece, iste svrstava u “neku drugu” kategoriju društva. A to tako ne bi trebalo biti. Kod upoznavanja i pristupa, savjetuje se biti iskren i prirodan/na, bez predrasude ili mišljenja kako bi nešto trebalo izgledati. Nije neobično da pojedine osobe pokušavaju zadovoljiti djeci isključivo želje vezane za materijalne stvari. Kao na primjer kupovinu tenisica ili drugih predmeta. Dok ustvari, oni trebaju uzore ili nekoga tko će im pružiti primjer, stvoriti kvalitetan i iskren odnos, odnosno postaviti jasne granice i temelje. Bilo da se radi o podršci, kvalitetnoj komunikaciji ili prijenosu životnih iskustava… sve to može biti ključ za ostvarenje dobrog odnosa.
Pogotovo u situacijama gdje volonter može imati utjecaja na donošenje nekih odluka ili prenijeti životna iskustva koja djeci mogu pomoći oko odabira zanimanja, posla ili drugih stavki koje ih mogu odrediti u budućnosti.
Razgovor, konstruktivno druženje ili stvaranje prijateljstva, uz kvalitetno postavljene i određene granice smatraju se pravim temeljima u radu s djecom iz domova.
Kako funkcionira sustav i što bi se moglo promijeniti nabolje?
Naziv “dom” u obliku ustanove u kojoj se u grupi nalazi preko 20 osoba, za koje je odgovorno i zaduženo tek nekoliko odgajatelja može se opisati kao neadekvatno i daje za pretpostaviti kako se radi o otežanim uvjetima za rad. Djeca već u startu etiketirana kao “drugačija” ili “izvan redovnog sistema”. To nije dobro ni opravdano, ako govorimo o jednakosti svakog čovjeka. Odrastanje u ustanovi u zajednici s toliko ljudi s istom situacijom, ne obećava najbolje rezultate. Radi se o prostoru gdje se za veći broj ljudi brinu pojedinci koji realno ne mogu zamijeniti ni upotpuniti ulogu roditelja, kao ni stvoriti potpuni autoritet. Usprkos činjenici da odgajatelji i stručni tim daju sve od sebe i rade najbolje što mogu, moglo bi se reći kako sustav žudi za nekim drugim modelom odgoja. Došlo se tako na ideju o mentorskom programu u kojem jedna osoba vodi brigu ili pomaže jednom djetetu. Individualnim pristupom omogućava se tako bolja resocijalizacija, stvaranje veze, ali i omogućava pojedincu osjećaj sigurnosti da se lakše nosi s onim životnim situacijama u kojima je netko stariji i iskusniji potreban. Možemo zaključiti kako je svakom djetetu, osim odgajatelja, potrebna i druga vrsta autoriteta ili osobe koja će ga/ju moći usmjeriti i pratiti u nekim važnim odlukama ili životnim smjerovima da se ostvari u onome što želi i u konačnici može. .
Tamo gdje sustav nije dovoljan, mogu uskočiti udruge ili pojedinci i ispraviti stvari na bolje i djeci moguće pružiti “novi početak” i skroz promijeniti pogled na život i druge stvari.
Je li već testiran takav program i kakvi su bili rezultati?
Ante i još neke kolege imali su priliku “isprobati” koncept u radu s nekoliko mladića koji su bili pred samim izlaskom iz doma. Po završetku školovanja i napunjene 18-e godine života, djeca moraju napustiti dom i krenuti u samostalne vode. To za sobom povlači pronalazak stana ili cimerstva, zaposlenja, plaćanja stanarine, ali i drugih stvari poput otvaranja računa u banci, donošenje odluke o daljnjem školovanju i drugih, važnih životnih koraka i faktora. Podrška i smjernice u tom periodu, vezane za resocijalizaciju i prilagodbu, ključne su u vrijeme kad ih očekuje mnogo toga novoga.
Ispostavilo se da je podrška i takvim pristupom ostvaren izuzetno dobar rezultat. Individualan pristup uz održavanje redovne komunikacije, praćenje i stvaranje povjerenja, zajednička želja da se stvari poprave i krenu u dobrom smjeru, pokazali su da je moguće utjecati na život pojedinca. Ovim programom štićeniku se pruža nova prilika, da se ostvari, promijeni i u konačnici dokaže sebi, društvu i mentoru i da često upravo to ima ključnu ulogu u odrastanju i donošenju ispravnih odluka. Možemo biti sigurni da tako raste razina samopouzdanja i stvari se mijenjaju na bolje. Takvi rezultati gotovo obećavaju da se može postići mnogo više, ali i dokazuju potrebu za reorganizacijom sustava i potiču na promjene koje mogu učiniti mnogo dobroga društvu, na obostrano zadovoljstvo.
Jesu li djeca iz domova zbilja drugačija?
Često sami sebe nazivaju “Domašima”, što na prvu može zvučati ponižavajuće ili omalovažavajuće. Dok se u stvarnosti, iza tog naziva krije realnost i spoznaja koju ta djeca upravo imaju o sebi samima. Svjesni su da već od malih nogu odrastaju u drugačijim uvjetima ili mjestu, što definitivno mora ostaviti posljedice u djetinjstvu, ali i budućnosti. Ipak, to ih ne određuje niti “pretvara” u druge ili drugačije. Također ne daje za pravo nikome drugome stvaranje mišljenja o tome da su “posebni” ili manje vrijedni u odnosu na druge. Djeca iz domova upravo su zato realna, iskrena i svjesna svega onoga što život stavlja ispred njih i od njih se puno toga može naučiti i shvatiti.
Upravo je takav pristup, iskren i bez etiketa, slojeva ili maski, potreban u radu s njima da bi se ostvarile dobre veze i odnosi, koji u konačnici može dovesti do ispunjenja želja, ciljeva i ambicija koje žele i imaju pred sobom. Predlaže se tako jasan i čvrst stav volontera, odgajatelja ili mentora kako bi od samog početka odnos išao u dobrom smjeru, stvorila dobra podloga (temelj) i ispunila očekivanja.
Što nakon 18-e godine?
Nakon punoljetnosti, ne ostvaruju više ista prava, a jedno od njih je i mjesto stanovanja. Većini njih, takve promjene, mogu teško pasti bez obzira na to koliko su se unaprijed spremali ili bili upoznati s onim što ih čeka po izlasku iz doma. Kao i svakom čovjeku kad dolazi nešto novo: mijenja adresu stanovanja ili posao, potrebno je vrijeme za prilagodbu, financijska stabilnost, ali i mentalna podrška i potpora. Neki od njih na vrijeme krenu sa štednjom, kako bi odlaskom iz doma imali dovoljno sredstava za pronaći stan ili sobu (cimerstvo) i posao, te krenuti u novi početak. U praksi se, barem što se grada Splita tiče, pokazao visok stupanj senzibilnosti poduzetnika koji rado pristanu zaposliti djecu i pružiti im priliku za novim početkom, što je pohvalno za naš grad i ulijeva nadu. Mnogi od njih već su mnogo puta pružili priliku za zaposlenjem djece i gotovo nitko nikad nije odbio učiniti takvo djelo odgajateljima. Kod zaposlenja i zadržavanja posla, nekad se dogodi da se zadrže dugo na nekom mjestu, dok se nekad “trava učini zelenijom” na drugom mjestu pa tako pronađu drugi posao. Često se zna dogoditi da napuste radno mjesto u želji da istraže neke druge “svjetove”, ali i to da se vrate na prethodno radno mjesto.
Kako izgleda dan/život jednog pedagoga koji radi u domu i što je glavni motiv za ići na posao svaki dan?
Tijekom ovog razgovora moglo se naslutiti i zaključiti koliko ovaj mladić voli svoj posao i da bi to mogli navesti kao glavni motiv za svakodnevno ustajanje iz kreveta i odlaskom na mjesto gdje se može izraziti i biti ono što on jest. Ono što smo ipak dobili kao odgovor je činjenica da se radi obostranom zadovoljstvu. Ante je to rekao riječima: “Na kraju oni pomognu meni.”
Često u životu stvorimo krive predodžbe o nekome ili nečemu, ali nas stvarnost dočeka s nečim skroz drugačijim. Tako se ispostavi da nismo bili u pravu, imali realne slike ili vizije o tome. Jednako tako otkrijemo da se baš iz svega može izvući nešto dobro, maksimum i doživjeti nešto na bolji način. Upravo ovdje, djeca koja odrastaju bez prisustva roditelja, u zajednici, bez pravog i konstantnog autoriteta, često znaju biti oni koji drugima pokazuju da se sve može, pomoći i biti oni koji pomažu.
Radni dan, nijedan nije isti, sve se može dogoditi ili očekivati, ali upravo se tu krije zadovoljstvo. Ono što je najvažnije je ustati se, obaviti posao, često i ono što nitko drugi ne može ili neće i to napraviti najbolje kako se može. S druge strane, u onim trenucima kad volja ili želja nisu najbolje ili na najvišem nivou, također je potrebno ustati se i napraviti sve što je u moći. “Kao da nas promatra vojska svetaca i kaže Bravo Ante onda kad obavimo ono potrebno.” – nadodao je.
Zaključak:
Sve ovo daje nam jednostavan zaključak, a to je:
Kuće i zgrade izgrađuju arhitekti, inženjeri, građevinski djelatnici. No to ne znači da se nužno radi o domu. Dom je mjesto gdje pripadamo i gdje se ostvarujemo. Bilo da se radi o zajednici, s roditeljima, obitelji ili drugom obliku suživota, važno je izgraditi mjesto kojem se uvijek rado vraćamo i osjećamo da pripadamo.
Djeca iz domova, možda nemaju ispunjene sve kvote društva ili nametnute standarde na koje smo većina nas naviknuti. Ali sigurno imaju jednake potrebe, želje, ambicije i u konačnici mogućnosti da ostvare sve ono što žele ili bi voljeli nekad u životu. Stav društva, etikete ili pogrešne predodžbe mogu biti samo prepreke na putu koje sprječavaju svakoj osobi da bude ono što jest. Dok u stvarnosti, pojam doma, ne predstavlja nužno i mjesto na kojem se osjećamo dobro ili kao da pripadamo. Zbog toga bi bilo dobro odbaciti svaku pomisao o razlikama, pritom osloboditi prostor za otkrivanjem nekih drugih svjetova. Možda malo drugačijih, ali upravo zato posebnih i neobičnih na svoj jedinstven način. Tako učimo i rastemo i tako postajemo bolji i otvoreniji za ono nepoznato.
